godine započinje gimnazijsko školovanje na Sušaku, a nastavlja ga u Drugoj realnoj gimnaziji u Zagrebu (1919-1925). Tu su mu nastavnici crtanja Krušlin, Angeli Radovani i Zlatko Šulentić. Svi oni zapažaju njegovu darovitost pa mu savjetuju da se nakon završetka gimnazije upiše na Likovnu akademiju. Tijekom školovanja živi u teškim i neadekvatnim uvjetima, često se hraneći u pučkim kuhinjama. 1925. godine teško obolijeva na srcu i vraća se izmučen kući u Čabar. Zbog bolesti gubi godinu dana školovanja. Prijatelji mu pomažu vratiti se u Zagreb i osigurati mu smještaj i liječenje. Otac, u međuvremenu, napušta obitelj pokušavajući u Zagrebu naći primjerene prostorije za fotografski atelje. Nažalost, sva mu se nastojanja izjalovljuju. Njegova snaga je istrošena, pada u depresiju i, nakon dužeg bolovanja, umire od tuberkuloze. Majka Katarina, koja je uz supruga naučila sve o fotografiranju, nastavlja voditi posao i uzdržavati obitelj. Ipak, apelira na Vilima kao najstarijeg sina da nađe neko rješenje i preseli obitelj u Zagreb. 1926. Vilim, uz nemale napore i probleme, ostvaruje majčinu želju i dovodi obitelj u Zagreb. Nastanjuju se u sobi s kuhinjom, u Krčkoj ulici 20, na Trnju, gdje će obitelj živjeti sve do majčine smrti.

Vilim upisuje Umjetničku akademiju kiparski odjel. Nastavnici su mu Rudolf Valdec, Frane Kršinić, Ivo Kerdić, a povremeno i Ivan Meštrović. Uspostavlja veze s naprednim radničkim i studentskim pokretom. Prvi puta biva uhićen zbog ilegalnog rada.

prelazi na slikarski odjel gdje su mu nastavnici M. Vanka, V. Becić, T. Krizman, Lj. Babić i M. Tartaglia

S Majom Rukavinom i Kamilom Tompom osniva Pučki teatar u Zagrebu.

Osniva i uređuje s Milanom Gecanom, Vladom Habunekom, Franjom Šnajderom i Milinkom Mitrakovićem lijevi polumjesečnik „Kronika“. Drugi puta biva uhićen zbog političke djelatnosti.

Članovi zabranjene Zemlje osnivaju Grupu nezavisnih hrvatskih umjetnika.

U Splitu, u Salonu Galić, organizira izložbu Hrvatski napredni umjetnici. Obnavlja rad karlovačkog kazališta postavom i režijom drame Marijana Matkovića “Slučaj maturanta Wagnera”. U nakladi zagrebačke Umjetničke biblioteke izlazi Svečnjakova monografska publikacija “Za spas duše” s izabranim radovima od 1934. do 1937. Za vrijeme ljetnih mjeseci, odlazi u Komižu na otoku Visu, gdje nastaju antologijska ulja kao što su Dogovor, Dva ribara, Ljeto, Komiški zaljev, Motiv iz Komiže. Iste godine obilazi Pisu, Firencu i Assisi.

Priređuje svoju prvu samostalnu izložbu u Umjetničkom paviljonu u Zagrebu.

U nakladi knjižare Orbis tiskana monografija Otto Schweitzer: grafika i ulja Vilima Svečnjaka.

Njemačka napada Jugoslaviju. U tijeku je progon komunista i pripadnika lijevog pokreta. Svečnjak, nakon raznih dramatičnih situacija, jedva spašava živu glavu i, pomoću falsificirane propusnice, prebacuje se preko Kraljevice na Sušak. Tamo radi sušačke vedute i karakterne portrete.

Upoznaje Martu, suprugu doktora Premrua. Marta, iz bogate češke obitelji, navikla na život u raskoši, sudbinski se zaljubljuje u mladog i siromašnog, ali naočitog slikara. Svečnjak je od prvog trenutka fasciniran Martinom ljepotom i inteligencijom. Kako je i sama imala umjetničkog dara za glazbu i likovnu umjetnost, ta je veza kulminirala brakom.

Osuđen na smrt u odsutnosti od strane ustaškog prijekog suda u Zagrebu. Marta mu pribavlja falsificirane dokumente da je građanin Sušaka više od dvadeset godina. Posredstvom generala Castellana, dobiva dozvolu da mu se dopušta odlazak u Assisi, gdje namjerava kopirati Giottove freske u asiškoj katedrali i istovremeno pisati studiju o tim freskama. Zdravlje mu je sve lošije, liječi se od bolesti pluća.

Nakon liječenja prebačen je na oslobođeni teritorij u Dalmaciji. Kulturno-umjetnički odsjek ZAVNOH-a ga upućuje u Rijeku sa zadatkom sudjelovanja u kulturnoj obnovi grada i Istre.

Predaje likovni odgoj na Gimnaziji u Sušaku. Organizira podružnicu ULUH u Rijeci, kojoj je predsjednik do 1951.

Slika razrušenu Rijeku i krajolike u Istri. Grafički zavod Hrvatske izdaje mapu Istarski motivi.

Rezultat vlastitih pedagoških iskustava je postavljanje Izložbe dječjeg crteža u Rijeci, prve te vrste u Jugoslaviji.

Daje inicijativu i postavlja Galeriju likovnih umjetnosti u Rijeci, kojoj je i prvi direktor.

Na poziv Miroslava Krleže dolazi u Zagreb na dužnost glavnog urednika za ilustracije i opremu enciklopedijskih izdanja Jugoslavenskog leksikografskog zavoda.

Samostalno izlaže u salonima ULUH i LIKUM. Načinio scenografiju za dramu Bratka Krefta “Velika puntarija”, koju režira Mladen Škiljan u HNK u Zagrebu.

Svoje radove izlaže na XXVII. bijenalu u Veneciji.

Samostalno izlaže u Milanu. Izabran za predsjednika LIKUM-a na kojoj dužnosti ostaje do 1957. Radi na scenografiji za Shawovu Svetu Ivanu, koju režira Bojan Stupica u HNK u Zagrebu.

U nakladi knjižare “Naprijed” objavljena monografija “Svečnjak”, za koju je predgovor napisao Josip Depolo. Iste godine samostalno izlaže u Italiji, u Bassano del Grappa.

Osnovao grupu Ars.

Izlaže u Veneciji i postaje članom Europskog društva za kulturu.

Organizira Aktiv za likovnu kulturu Hrvatske pri Gradskom komitetu SKH u Zagrebu te je tajnik tog aktiva do 1971. godine. Retrospektivna izložba u Modernoj galeriji Narodnog muzeja u Zadru.

U Bolu na Braču kupio staru kamenu kuću u kojoj boravi preko ljeta i slika isključivo krajolike.

Odlikovan Ordenom zasluga za narod sa srebrnim vijencem i Ordenom bratstva i jedinstva sa srebrnim vijencem.

Samostalna izložba u Italiji, u Bassano del Grappa, na temu Bolskih motiva.

Započinje rad na ciklusu aktova.

Retrospektivna izložba 1927 – 1977. u Umjetničkom Paviljonu u Zagrebu, u povodu 70-te godišnjice života i 50-te godišnjice umjetničkog djelovanja.

Sudjeluje na izložbi “Zemlji u čast” (povodom pedesete obljetnice utemeljenja likovne grupe Zemlja.

izabran je za redovitog člana Akademije znanosti i umjetnosti.

Darovnim ugovorom Marta i Vilim Svečnjak darovali su Gradu Zagrebu 842 djela (slike, crteži, grafike, kolaži), grupirana u dvije zasebne cjeline pod nazivom Donacija “Zemlja” i “Memorijalna zbirka Marta i Vilim Svečnjak”.